Piše: Todor Živaljević Velički
Moje ime je malo, i teško da bih sebi dao za pravo da od Vas tražim pravu istinu, to jest, objašnjenje o „duhovnoj i svakoj drugoj potrebi“ pristupanja vojnom savezu NATO- a, zapravo, svjesno podilaženje „ograničenom suverenitetu, sa neizbježnim ukidanjem duhovne veze sa vertikalom prošlosti,“ da časove, mjesece i godine, a sada i vjekove, niste tako galantno i samouvjereno uzeli i prodali drugom.
Kao dugogodišnji čovjek samog vrha vlasti, pretpostavljam da znate osnovne poruke istorije, da narod bez prošlosti, jeste narod i bez budućnosti, zapravo, „da vavijek umire samo onaj o kome nema nikakvog pomena .“
Započeo sam ovo obraćanje pitanjem zašto niste, prije dvije godine, prisustvovali tužnom nespokoju (sedamdesetogodišnjem pomenu) mojih Veličana: „Zbog vaše enormne prezauzetosti“, zbog prisustva onoliko bolnog naroda ili zbog prisustva patrijarha srpskog, Njegove svetosti Irineja. Ili, se možda neko „šjetio“ te Vam nije dao da se „obrukate“ pred narodom koji Vam već godinama daje „siguran glas“.
Stoga Vas pozivam da povodom godišnjice tako naivne NATO misije, „započinjanja milosrdnog anđela“, u režiji NATO bombardovanja Murina, koje nijedna karta ne prepoznaje kao strateški važno mjesto, i murinskog mosta, prisjetite se isto tako sve one poklane veličke nejači, kojoj niste došli da se poklonite i pružite ruku oproštaja i pomirenja, kako njima, tako i Oliveri, Miroslavu i Juliji kao da su Vaša, danas odrasla djeca, pa da od njih očekujete njihovu djecu. Dakle, unučad. Tako ćete kao roditelj shvatiti bol njihovih očeva i majki, koji više nisu ljudi već sjenke prepune bola i gorčine koji još uvijek hodaju, a da toga nisu ni svjesni.
Nema ni Maria Risa, mog susjeda, Italijana, iz Tološa kraj Podgorice, koji svoju mladost položi svetoj kosovsko-metohijskoj zemlji. A njegove roditelje godinama ne viđam, a i da ih vidim ne bi ih prepoznao.
Nema ni djevojčice na noši, iz Batajnice. Ali, o svemu tome svjedoče ljudske kosti, porušeni mostovi, spaljeni vozovi, sravnjena naselja, poubijano na hiljade ljudi kao da su ovom zemljom prošli Vanzemaljci.
To se zove užas. To se zove nemoral na najvišem svjetskom nivou. Pa se sada čudimo šta im se događa. U daljem tekstu po tom pitanju ostajem bez komentara.
Vi, kao da nemate svoju djecu, kao da ne želite da znate, da je jeziv, prejeziv cirkus koji se odigrava pred našim očima. Živimo sa zlom koja se širi kao pošast pred veliki svjetski sukob, a kao da sve ovo nema nikakav značaj. „Pokrenuta je velika seoba naroda“. Balkanizacija evropskog i svjetskog prostora započela je rasturanjem Jugoslavije, nastavljajući se u nekoliko varijanti: Avganistan, Irak, Libija, Tunis, Maroko, Nigerija, Egipat, Jemen, Ukrajina, Sirija i ko je sledeći. A vi nikako da shvatite, da nismo dio NATO-priče, visokog društva, makar zbog svoje, ako ne zbog „tuđe djece“. Ne mogu da vjerujem da svoju djecu već doživljavate kao kolateralnu štetu.
Jedno je sigurno: u, zaista, demokratski organizovanim državama, ljudi na vlasti ne postoje da bi održavali vladu ili vlast, već da bi služili čovjeku, a ne da nezainteresovano posmatraju šta se događa kao da su slijepi kod očiju.
Zašto ste sebi dali za pravo da junačnu i dostojanstvenu Crnu Goru upisujete u društvo „visokog svjetskog hohštapleraja,“ koji je, gdje god je došao, donio krv, zgarišta, podjele, sukobe, i pripremu za treći svjetski rat koji je i ovog puta, kao i prije pokrenut protiv Rusije, zapravo, njenih „enormno prirodnih resursa.“.
Od 30. aprila 1999. godine više nema starog murinskog mosta, nema hotela, i nema, što je mnogo važnije, dogovorne zaista uspravne i dostojanstvene Crne Gore, kada vi, kao glava kuće, samovoljno, mimo Ustava, pozivate da nam „dođu“ oni koji su nam oduzeli sve što se časnom i odgovornom čovjeku može uzeti.
Gdje god su krenuli predstavnici vojne alijanse da donose svoj nazor demo(n)kratije, nisu ostavili ni „D“, od helenskog shvatanja demokratije, „vladavine slobodnih građana preko izabranih predstavnika“.
To se najbolje vidi u poslednje tri decenije uvođenjem podjela, besmislenih ratnih sukoba, njihove demo(n)kratije, koja je započela rasparčavanjem i upokojenjem Jugoslavije po „fašističkom receptu“, ali i po tome što se poslednjih godina vraća, nedužnim i najmanje krivim pojedincima širom svijeta. Ovo što se sada događa, nije „vjerski rat, već odgovor terororom, na teror, koji su visokosofisticiirane demokrate proizvele.“
Ko je sledeći, pitamo se sa svakim novim danom? Hoćete li da nas uvedete u besomučnu igru straha?
Rušenjem prošlosti na Kosovu i Metohiji, (pod okriljem Uneska uz „našu podršku“), rušenjem i zatiranjem grobalja, spomenika kulture, civilizacija, uništavate nam postojanje, ukidate mogućnost u budućnost.
To se najbolje potvrđuje kroz primjer takozvane, „američke istorije, zatiranja crvenokožačke civilizacije’’, gdje su izbrisali jedan narod kojeg danas na tlu Amerike, bukvalno nema.
Završavam, ako je išta ostalo da se pripovijeda, Sarajlićevim stihovima:
„Sad bi bili očevi/ Sad ih više nema/ Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi...“
Jeste li u stanju, da večeras za njih poljubite svoju djecu?
Ako niste, zapalite voštanicu.
Ili...
Moje ime je malo, sasvim malo, da bi razumjelo „neke igre.“